- Piše: Tomica A. Milović

Govoreći o vlasti, akademik Milovan Danojlić konstatuje i pita: „Zna se da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, i to je ono što me ponekad uistinu rastuži. Zar nijesmo u stanju da nešto bolje u sebi uobličimo i iz sebe izažmemo?“
Ovog 15. aprila, na „pazarištu“ zvanom predsjednički izbori u Crnoj Gori, izglasan je, ne izabran, novi (stari) gospodar Crne Gore. Znalo se bogami i prije završenog glasanja ko će to biti. Oni lakomisleniji nijesu bili sigurni da li će Milo pobjedu oteti u prvom ili drugom „krugu pakla“. Uradio je to, ipak, u prvom, gdje je gotovo 55 odsto „slobodnih građana“ dalo glas Đukanoviću, kako bi ovaj, bez dangubljenja, krenuo u mirenje podijeljene Crne Gore, i ka njenom konačnom (novom) identitetskom oblikovanju.
I neka! Krajnje je vrijeme da Crna Gora zaliječi rane podjela. I sazna svoj identitetski kod. I da ulogu pomiritelja prigrli čovjek koji je te podjele sam zasjekao i na njima jahao više od 27 godina. Pomoću njih „pobjeđivao“ i te „pobjede“ strasno i slavodobitno proslavljao, gradeći tako kult o sebi i mit o svojoj nezamjenjivosti. Jednako je i sa identitetom. Iako građen i oblikovan kroz vjekove, taj identitet gospodaru Milu nije po volji. Mnogo mu izgleda nekako star, nemoderan. Zato ga treba pretemeljiti, izgraditi novi, i konačno, za vijek vjekova, tako novog ugravirati u kolektivno pamćenje Crnogoraca. A sve pod ktitorskom kičicom i vizijom gospodara Mila.
Ono što u normalnom svijetu predstavlja teški incident, za gospodara Mila je vizija. Zato je Crna Gora, kažu mnogi, zemlja čuda, kojima se gotovo više niko i ne čudi. I zaista, Crna Gora danas, pod Milovom diktaturom, ne predstavlja nikakvo čudo. Ona je jedna gorka, ankerisana zbilja, vrtača bezličnih ljudskih jedinki. I ne samo ljudskih. U njoj ni životinje, ni biljke ne izgledaju, ne dišu kao na ostalim meridijanima. I one su postale žrtve stresa koji im je „oprljio“ i riku, i lajanje, i cvrkut... korijen, i stablo, krošnju i cvijet... sve. Danas Crna Gora predstavlja, zahvaljujući vladajućoj ideologiji, jedan zakorovljeni plato „mrtvih duša“. Ona je gnijezdo neslobode, straha, individualnog, a posebno kolektivnog kukavičluka. Ona je leglo iz kojeg vrebaju otrovni plamenovi, jedna crna rupa nihilizma. Vrijednosti u koje su se Crnogorci vjekovima kleli i zaklinjali, ljubili ih i životima plaćali (sloboda, čast, junaštvo, čojstvo...), polako ali sigurno silaze u bezdan. Ili vijore na stubu srama, na stubu koji je ova trodecenijska, diktatorska i kleptomanska vlast proglasila za stub temeljac svoje privatne prćije. One prćije koju bez i malo stida zovu Crna Gora, ili, od milošte, Montenegro. Ne, ne i ne, gospodo! Nije to Crna Gora, nije vala ni Montenegro. To je vaš privatni bunker, vaš privatni imetak, nastao vašim nedjelima. Bunker u koji ste ugradili sve nadljudske neljudske „podvige“, gospodo nenarodni „narodni predstavnici“.
Pretvorili ste divnu Crnu Goru, snagom sile, a ne silom istine, u zagušljivi geto. U geto robova, ucijenjenih i uplašenih. U geto poltrona i ulizica, ljudi bez sopstvenog stava, gluvih i slijepih, ljudi sjenki. U psihološki, socijalni, ekonomski, moralni... geto. A da kataklizma crnogorska bude potpuna, u taj geto ste utjerali i dva Sveta Petra Cetinjska, Marka Miljanova, kralja Nikolu, i sve izviiskre vjekovne Crne Gore. I poslednji atom snage dajete kako bi pomenuta imena bila izbrisana iz pamćenja Crnogoraca. A da njihovo mjesto zauzme „slavni“ Milo Đukanović i njegovi DPS saborci, njegova uža i šira porodica. Na vašu žalost, a na radost slobodnih, čestitih i časnih građana Crne Gore, kojih, i pored nastojanja da ih „ubijete“, nije mali broj, nećete uspjeti u svojim nečasnim naumima. Crna Gora Petrovića, Marka Miljanova... potrijeće Crnu Goru, koju Milo i njegovi nose u sopstvenom džepu. I njenu vječnost eurima mjerite, eurima u vašoj svojini, naravno. A vas će istorija tretirati kao zlu kob, kao odvratnu fleku, koja se, u jednom trenutku moralnog posrnuća, pojavila, odolijevala izvjesno vrijeme, a onda nestala. Kako to i biva sa svakom flekom, pod toplotom sunca. U konkretnom slučaju, pod toplinom sunca istine, slobode i pravde. Bratoljublja i čovjekoljublja. Ljubavi, a ne mržnje.
Završiću riječima Svetog Petra (Prvog) Cetinjskog: „Vi ste, dragi sinovi, slobodan narod, vi nemate druge nagrade za vašu svetu slobodu od obrane svoje voljnosti, ali znate da je nagrada slobodnog junaka odbrana slobode i milog otačastva, jer ko se za drugu slobodu bori, ono nije plemeniti junak, već najmjeni rob, kog viteštvo nema cijene, koji junačkoga ponosa i svoje slobode nema“.
Slobodna i poštena Crna Goro, hrani se ovom etikom velikog Svetog Petra.